RASTERETITI SE SVEGA SUVIŠNOGA
Da, dobro je – i to što prije – rasteretiti se i svega suvišnoga.
Čovjek se – kao da mu je to zadano odvijeka – ne prestaje ponašati kao sakupljač i lovac, pa sve što uzmogne prikupi, prigrabi… I kada to više nema nikakve svrhe, ne prestaje zgrtati, prikupljeno brižno čuvati, sve do potkraj svojih dana. Sve to naprti na sebe, natrpa svoj životni prostor i oteža si život na neshvatljive načine.
Čovjeku je tako malo potrebno. No zatrpavajući se suvišnim, prekrije upravo ono najpotrebnije. I više ne zna razlučiti što mu je uistinu potrebno od onoga što ga guši.
Dobro je rasteretiti se suvišnoga – suvišnih stvari za koje smo već odavno zaboravili da ih uopće posjedujemo, stvari o koje se bez potrebe spotičemo i kojima se nimalo ne koristimo. Suvišnih stvari s kojima poslije nas nitko neće znati što bi učinio.
Napose je dobro rasteretiti se nebrojenih ‘morati’ i ‘trebati’. Opustiti se i živjeti bez nepotrebnog grča, biti blag prema ljudima s kojima živimo, prema svojim danima i svojoj duši.
Dobro je – štoviše, osobito poželjno – rasteretiti se, koliko je to ljudski moguće, svojih uspoređivanja i zavisti, svojih nezadovoljstava i gorčina, svojih predrasuda i isključivosti, jer to sapinje čovjekov duh, onemogućuje ga da živi raskriljen, da smirena srca promatra ljude, svijet oko sebe.
Dopustiti sebi dah, vrijeme za jednostavno postojanje, blagoslov je za kojim čovjek čezne u svojoj bîti, blagoslov koji si tako nepromišljeno uskraćuje kroz mnoge dane. Svijet u kojem živimo, može biti mnogo prostraniji, mnogo pristupačniji i prisniji, može udomiti i vrijeme i vječnost istodobno. Takav može biti i život koji živimo. Takvo može biti i naše srce.
Tajna je u ovome: rasteretiti se svega suvišnog dobro je ne samo da bi se lakše umrlo, nego da bi se bolje živjelo. A jednoga dana, kada tome dođe vrijeme, tko zna kad, možda već sutra, budeš li rasterećen, jednostavno ćeš uzletjeti.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.