VALJA OPROSTITI
Prije negoli krene na dug i neizvjestan put, dobro je da čovjek izmiri svoje račune, i to ne odmjeravajući odviše, nego velikodušno. Naime, potpuno izmireni računi najčešće su prevareni računi.
Prije negoli krene na dug i neizvjestan put… Ostarjeti i ući u zrelu dob itekako je takav put. Dobro je, prije negoli se krene, oprostiti. Zamoliti oproštenje od svakoga. Svoje oproštenje podariti svakome, ničime ga ne uvjetujući.
Ponajprije valja oprostiti sebi. Oprostiti sebi svoje nesavršenosti, svoje nedosljednosti. Svoje lakomislenosti i svoje krutosti. Premda može biti teško, pa i nemoguće: oprostiti i neoprostivo. Jer bez toga nije moguće nastaviti ljudski hod.
Valja oprostiti i drugima, ponajprije najbližima. Olakšati im hod, uskladiti svoj korak s njihovim. Uskladiti i korake dušâ.
Valja oprostiti i Bogu – da, i Bogu! – što te je vodio putovima kojima nisi htio ići, putovima koji su te iscrpljivali, odvodili od lagodnosti. Bilo bi dobro da ne propustiš otkriti čemu te je Bog tim putovima htio poučiti. Čemu si Bogu na tim putovima poslužio? Bilo bi to dobro – nakon što si tko zna kako dugo doživljavao da te ti putovi okradaju – da po njima dozori tvoje srce.
Valja oprostiti toliko da nakon toga ne ostane ni trag onoga što je bilo, onoga što je dijelilo i okradalo. Toliko da ti čelo više nimalo ne bude namršteno, da ti svaka mračna sjena ublijedi u oku, a licem se razlije spokojna vedrina kojom je sve, baš sve moguće premostiti.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.