DAVANJE I PRIMANJE
Život je čudo. Neki kroz sve svoje dane žive čudo života, neki prigodice zastanu pred ponekim čudom, neki mimo čuda života prođu kao da ga ni nema. Čudesnost života možeš otkriti, upoznati – pa i umnožiti – samo za ovih dana. Nema nekih drugih dana. Propustiš li ove dane, toliko si toga zanemario. Iznevjerio. Jer život je istodobno i dar i poslanje. Darovano ti je živjeti, biti čovjek, s nekim osobitim razlogom. Dobro je prepoznati ga dok si još pri snazi. Dok je životni put pred tobom.
Nitko od nas nije središte svijeta, premda – tako često biva – gotovo svatko od nas barem katkada pomisli da jest. Za život je pogubno ustrajati u tom umišljaju.
Ako pomisliš da si središte svijeta – i živiš zaveden tom mišlju – zalutao si. Jednako tako, ako zastaneš na životnom putu, zalutao si. Jer život je hod. Ti nastavljaš nečiji hod, netko će nastaviti tvoj.
U svakoj životnoj dobi možeš nešto jedinstveno dodati životu. U svakoj životnoj dobi možeš nešto uzeti životu, pokušati prigrabiti za sebe, i time poništiti njegovu jedinstvenost, okrasti život. I sebe.
Davanje i primanje imaju drugačije značenje u različito životno doba. Samo im ljubav daje značenje – i za vremena i u vječnosti. Davati… primati… ne prestajemo učiti. I nikada nismo lišeni mogućnosti davanja i primanja. Zasigurno, i za jedno i za drugo nam je u svako doba potrebno i hrabrosti i bezazlenosti.
Kada odmaknemo na svom životnom putu, kada zamaknemo u godine, u prilici smo na osobit način dijeliti korake sa svojim životnim suputnicima. U prilici smo s ljubavlju, pamćenjem ljubavi poduprijeti hod mlađih – svoje djece, svoje unučadi, tko zna koga… Život će nam reći, ako mu damo prilike. Ne postoje takve životne okolnosti u kojima bi ljudski život postao suvišan, osim ako mi na to ne pristanemo. Ako odustanemo. No, tada više nije riječ o životu.
Uistinu, moguće je kroz život proći i pritom sebe uskratiti životu. Propustiti pružiti ruke, propustiti podijeliti srce. Razboritost nas želi poučiti da je – kada nam se uspori korak, kada nam posustanu snage – dozrelo, neodgodivo dozrelo vrijeme da pođemo ususret sebi. I da ne bi bilo dobro ostaviti one koji su dio našeg srca da iščekuju hoćemo li se odlučiti. I da Boga ostavimo da na to čeka. Ako smo već propustili tolike dobre prilike da na lijep način živimo svoju ljudskost, ne bi bilo dobro da propustimo i sav život. Ako smo, pak, otvorena srca živjeli otvoreni životu, bit će nam posve naravno da tako proživimo i sve dane pred nama. I ljepota života bit će na dobitku i oko nas – i u nama. Jer ona uključuje svakoga koga dotakne.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.