BOŽJE OČINSTVO
Zbunjujuće je: Boga tijekom čitava života nazivamo ocem, svakoga dana iznova mu govorimo: „Oče…“, govorimo o duhovnom djetinjstvu, o iskustvu djetinjstva, djeteta Božjega, govorimo o tome na različite, a opet srodne, načine tijekom različitih životnih doba. Utemeljujući se u tu spoznaju, u to iskustvo – bude li sreće – sve više otkrivamo sveopće bratstvo i sestrinstvo koje nas ne povezuje samo sa svim ljudima, nego i sa svim bićima, svim stvorenjima. U toj povezanosti – sve do sjedinjenosti – sve više proničemo Božje očinstvo. Po njemu, samo po njemu, jesmo.
No, dogodi se da, kad odmaknemo u dobi, govor o duhovnom djetinjstvu, o djetinjstvu Božjemu, postaje nerazgovijetan. Čini nam se da naša tjelesna klonulost, da iscrpljenost naših snaga, i prepoznavanje sebe kao djeteta Božjega ne idu zajedno. Jednostavno: broj naših godina, naboranost, bolnost pokreta, usporenost i tromost ne povezujemo s djetinjim u sebi… Premda nas upravo ono djetinje sve više prisvaja, sve rjeđe pomislimo: „Dijete sam Božje.“
Ali Bog nas se ne odriče. Njega zbunjuje što se mi, na neki način, stidimo lika koji naziremo u zrcalu. Koliko smo uzmogli, poslužili smo životu. Pozvani u život, pozivu smo se odazvali kako smo ga razumjeli. Nakon svega, poziv u život – onkraj svakog našeg shvaćanja – i opet nam je upućen. Upućuje ga otac svome djetetu. Upućuje s ljubavlju.
Djetinje povjerenje očituje se kao punina mudrosti. Povjerenje koje nadjačava svaku krhkost i lomnost, sve do slomljenosti. S tim povjerenjem valja živjeti i posljednje godine, posljednje dane. Sunce, usađeno u naše srce, darovano nam je da nam nikada ne bude uskraćeno.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.