Djelatnici

Crkva drži da su kršćanski supruzi po milosti i poslanju sakramenta ženidbe nositelji (subjekt) obiteljskog pastorala. Uz njih postoje i drugi djelatnici obiteljskog pastorala koji su to po svojim karizmama, službama i odgovornostima u Crkvi.

U kršćanskoj su zajednici svi i svaki pojedinačno pozvani dati svoj prinos obiteljskom pastoralu. Pri tome to čini svatko na svoj način i u skladu s mjestom i ulogom koju ima u kršćanskoj zajednici.

a) Biskup

Biskup je u svojoj biskupiji prvi pozvan posvetiti obiteljskom pastoralu svoje zanimanje, zauzetost i posebnu pastoralnu skrb u skladu sa značenjem i poslanjem koje obitelj ima, po Božjem naumu, u životu pojedinoga čovjeka, naroda i u cjelokupnoj povijesti spasenja.¹ On treba ustanoviti biskupijske strukture za cjelovit pastoral braka i obitelji i pružati im potporu. On, štoviše, potiče i upućuje na uvijek nova pastoralna djelovanja na tom području. Biskup, zajedno sa sveæenicima, svojim prvim suradnicima, bdije nad svetošću ženidbe svojih vjernika u svim njezinim ljudskim i krščanskim danostima, smatrajući to svojom veoma važnom zadaćom.²

Njegovoj pastirskoj skrbi pripada postaviti kriterije formacije za profesionalne djelatnike u pastoralu braka i obitelji, kriterije za izgradnju volonterskih suradnika u istom pastoralu kao i za njihovu trajnu duhovnu i stručnu izgradnju na župnoj, međužupnoj i biskupijskoj razini.

b) Svećenici, đakoni

Biskupu u pastoralnoj skrbi za obitelji pomažu svećenici. Naime, “njihova se odgovornost ne proteže samo na ćudoredne i liturgijske probleme, već i na probleme osobne i društvene naravi” u svakoj obitelji.³ Ta njihova odgovornost “predstavlja bitni dio službe Crkve s obzirom na brak i obitelj”⁴. Pozvani su promicati ‘evanđelje braka i obitelji’, pripravu za kršćansku ženidbu, slavljenje sakramenta ženidbe, različite inicijative koje prate i pomažu obitelji u njihovu rastu u ljubavi, te su na raspolaganju za duhovnu pomoć i vodstvo supružnika i djece. Trebaju osobito biti bliski onima koji su u nevolji i krizi. Napokon, trebaju poraditi na tome da bude dovoljno suradnika u pastoralu braka i obitelji, i to u okviru župe i dekanata te se brinuti za njihovu trajnu duhovnu i stručnu izgradnju. Trude se otkrivati darove i karizme pojedinih krščana, tako da u radu s obiteljima bude stručnih osoba ispunjenih ljubavlju za tako odgovoran oblik apostolata. Naravno, njihovo djelovanje i poučavanje uvijek mora biti u skladu s učiteljstvom Crkve.⁵ Zbog svega toga važno je da se u teološkoj i pastoralnoj izobrazbi svećeničkih kandidata dade dužna pozornost pastoralu braka i obitelji, tj. studiju braka i obitelji pod sakramentalnim, moralnim, duhovnim i pastoralnim vidikom.⁶ Sve to na sličan način vrijedi i za stalne đakone. A oženjeni će đakoni u obiteljskom pastoralu moći dati na poseban način svjedočanstvo kršćanskog života.⁷

c) Redovnici i redovnice

Redovnici i redovnice daju vjernicima osobno svjedočanstvo svojega života: “Oni svim vjernicima dozivaju u pamet onu divnu, po Bogu zasnovanu ženidbu koja će se potpuno očitovati istom u budućem životu, a po kojoj Crkva ima jedinog Zaručnika – Krista”.⁸ Među osobama koje žive u braku redovnici i redovnice svjedoče već samom svojom prisutnošću da se čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga, ne može potpuno ostvariti, osim po iskrenom i potpunom darivanju sebe samoga, te da je ženidba sveta stvarnost jer znači poziv na potpuno darivanje sebe samoga ‘kao Gospodinu’ (usp. Ef 5,22). Svojim osobitim svjedočanstvom savršene ljubavi i djevičanske budnosti u kojoj je osoba čisti uzvratni dar zaručnice Kristu zaručniku (usp. Ef 5,22-33), osobe posvećena života uprisutnjuju u sredini u kojoj žive vertikalnu dimenziju bračnog i obiteljskog života te štite od osiromašenja i profanacije uzvišeni dar tjelesnosti i spolnosti po kojoj bračni drugovi ‘više nisu dvoje nego jedno tijelo’ (usp. Post 1,24).

Djevičanstvo i ženidba pojavljuju se tako kao dva oblika afirmacije istine o čovjeku kao pozivu na savršenu ljubav i darivanje ‘na sliku Krista i Crkve’, koje je oslobođeno svake natruhe sebičnosti i egoizma. Redovnički život, stoga, nije i ne smije biti umanjivanje važnosti ženidbenog života, nego je, naprotiv, afirmacija svetosti bračne ljubavi kao predokusa potpunog zajedništva s trojedinim Bogom. Iz tog susreta s osobama koje žive u braku i sami izlaze osnaženi za vjernu ljubav prema svom crkvenom pozivu i za nastojanje da svoje redovničko predanje u djevičanskoj budnosti pretvaraju u mjesto plodne ljubavi i vjernosti.)

Upravo zbog svog sasvim osobitog načina svjedočenja i afirmacije istine o čovjeku kao pozivu na ljubav i na savršeno darivanje, redovnici i redovnice mogu se više posvetiti određenim područjima bračnog i obiteljskog pastorala, osobito produbljenju duhovnosti bračnog darivanja i zajedništva, brizi za djecu, za napuštene, neželjene, s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju. Svoju kršćansku ljubav i brigu mogu posvetiti nepotpunim obiteljima, obiteljima u poteškoćama, starima i bolesnima. Redovnici i redovnice također mogu sudjelovati u pripravi za ženidbu, u obiteljskim savjetovalištima, u odgoju obitelji za molitvu i duhovne vrijednosti i općenito u svim oblicima obiteljskog pastorala. Istodobno bračni i obiteljski pastoral posredno promiče poziv na djevičanstvo te bračne drugove i njihovu djecu potiče na radosno ugrađivanje vlastitog života u rast kraljevstva Božjega.

d) Laici specijalizirani za obiteljski pastoral

U obiteljskom pastoralu posebno mjesto imaju laici specijalizirani za takvo služenje: liječnici, pedagozi, psiholozi, pravnici, obiteljski savjetnici itd. Oni, bilo kao pojedinci, bilo u okviru različitih institucija, mogu i trebaju dati svoj dragocjeni doprinos.⁹

e) Supruzi, nositelji obiteljskog pastorala

Valja osobito cijeniti doprinos kršćanskih supruga i kršćanskih obitelji u obiteljskom pastoralu. Oni po milosti sakramenta ženidbe trebaju biti nositelji pastorala braka i obitelji. Nadalje, oni su osobito prikladni za kršćansko svjedočanstvo u pastoralu braka i obitelji i za djelovanje u obiteljskom pastoralu.¹⁰