RAZGOVARATI S BOGOM
Kao što za međuljudski razgovor – kad se odmakne u dobi – riječi više nisu nužne, ili barem nisu toliko bitne, tako više nisu nužne ni za molitvu. Za razgovor s Bogom.
Dogodi se tijekom godina da se zbog vlastitih riječi, zbog njihova nizanja i gomilanja, prečuje Božja riječ. Prečuje se Božji govor. Dogodi se da mu ne dopuštamo da dođe do riječi u našem životu.
U poodmaklim godinama čovjek je u prilici opušteno, bez imalo užurbanosti, razgovarati s njim. Govoriti mu o onome što je bilo, o svemu što nam je na srcu. Govoriti pogotovo o onima koji su nam na srcu. O onima za kojima naša srca koračaju kojim god putovima pošli.
Kao da Bogu želimo skrenuti pozornost na sve ono što smo mi propustili učiniti – ili barem mislimo da smo propustili učiniti. Kao da ga želimo potaknuti da on dopuni naše nedostatnosti, ispravi ono što smo pogriješili.
I dok mu o svemu tome govorimo, otkrivamo da on sve to itekako dobro zna i da mu je stalo da naše srce bude mirno, a da su mu poznati putovi kojima naši voljeni idu – i da on hiti njima ususret kako bi u svemu živjeli zajedno.
Postupno molitva, razgovor s Bogom, postaje slušanje. I bude dovoljno čuti Božju riječ, čuti i samo Božju tišinu. Pomalo otkrivamo da nas je Bog kroz sve dane hranio svojom riječi, osposobljavao nas za svoju tišinu. Tako se sve naše misli, sve riječi, svi razgovori i tišine ulijevaju u razgovor s Bogom. U razgovor koji je – sve više otkrivamo – oduvijek bio nalik najpouzdanijem zagrljaju.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.