DATI ŽIVOTU NAJBOLJE OD SEBE
Čitav život živimo pred vratima smrti. Katkada smo toga svjesniji, katkada manje svjesni. Ali vrata smrti uvijek su neposredno pred nama. I mnogi za naših dana prolaze kroz njih, i stariji i mlađi, mnogo mlađi od nas. Zašto neke zapadnu mnogi dani, mnoge godine, a neke tek nevelik broj njih, pa i samo poneki trenutak? To će ostati tajna.
No vrata smrti provjeravaju nas kroz sve dane: jesmo li shvatili što je život? Zašto živimo? Htjela bi nas podsjetiti – otkriti nam – dragocjenost svakog trenutka. I ovaj bi mogao biti posljednji.
Možda se ljudi boje smrti zbog toga što uporno odgađaju trenutak kad će postati bolji ljudi, u svemu dobri ljudi – i u tome ustrajati. Danas – i svakoga dana – valja nam životu dati ono najbolje od sebe. Ne odgađati, ne uvjetovati nijednu ljepotu, nijednu dobrotu.
Pogotovo kada zamaknemo u godine, razložno je zaključiti da nećemo još često biti u prigodi poslužiti ljepoti, poslužiti dobroti. Pa koliko god uzmognemo, dobro je da živimo tako da drugi zbog nas ne budu na gubitku. Da svime što jesmo i činimo očitujemo da smo razumjeli kako nismo u središtu, nego u zajedničkom hodu koji povezuje naraštaje, unosi vrijeme u vječnost. I smjerno proživimo svoju ljudskost.
Životopisac svete Klare Asiške zapisao je kako je ona, neposredno prije svoga preminuća, kada se pribrala od boli koje je zbog teške bolesti trpjela veći dio svoga života, tiho progovorila svojoj duši: „Pođi sa sigurnošću jer imaš dobru pratiteljicu na putu. Pođi jer te je onaj koji te je stvorio i posvetio, uvijek čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju. Blagoslovljen budi, Gospodine, koji si me stvorio!“
U te – u takve – riječi neka stane i tvoj i moj život, život svakog čovjeka.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.