DAR OBIČNOSTI
Starost nije vrijeme odustajanja. Premda, nerijetko se događa da ljudi na riječi starijih osoba ne obraćaju osobitu pozornost, da njihovi postupci djeluju pomalo, pa i izrazito, neusklađeno s uobičajenim načinom postupanja. Od starijih se osoba rijetko očekuje nešto novo, iznenađujuće. Smatra se da su oni ono najbolje već dali. Svako odstupanje od takva stava doživljava se izuzetnim. To često obeshrabruje starije osobe te se one dodatno povlače u sebe.
No i kada za nama ostanu mnoge – po nekima i premnoge – godine, valja ustrajati, ostati vjeran onome u čemu se prepoznajemo. Živjeti posvećeni onome u čemu smo otkrili vrijednost.
Koraci će nam biti sporiji. I govor. I misli će nam biti sporije. Ali u to životno doba moći ćemo sebi dopustiti više vremena. Sporost ima određenih prednosti pred brzopletošću.
Bilo bi pogrešno odustati od svojih dana. Od svojih radosti. Od svoga truda. Od svojih snova. Jer početci i završetci nisu jednoznačne riječi. Ima ih koji su već davno odustali, i prije negoli su zapravo započeli. Ima ih koji su – nesnalažljivi tijekom mnogih godina – odjednom otkrili osobitost svojih darova. I odazvali im se. I dok su jedni prestali sanjati, drugi su otkrili, tek sada otkrili, kako svoje snove na dobar način mogu pretočiti u zbilju.
Pripovijeda mi jedan čovjek, koji je tijekom svojih godina živio pomalo – da tako kažem – razbacano, da mu je sada, u mirovini, najdraže uvečer sjesti uz svoju suprugu i s njom promatrati zvjezdano nebo. Pita se – govori mi – kako je moguće da je tek sada shvatio koliko je ljepote u jednostavnosti tog doživljaja.
Kada čovjek uspori, kada ga užurbanost prestane okradati, dolazi u priliku bolje uočiti ljepotu onoga što doživljavamo običnim, na što se – zauzeti koječime – odviše ne osvrćemo. Odjednom pred našim očima, pred očima našega srca, naših sjećanja, iskrsavaju običnosti koje su nas godinama strpljivo darivale, bile nam na usluzi, a da mi to gotovo i nismo primjećivali. Bilo je potrebno osiromašiti u svojim snagama, da bismo otkrili koliko smo bogati u duhu.
Shvatit ćemo jednog dana: uzalud posjeduješ sve blago svijeta, ako ne pamtiš osmijeh drage osobe, ako ga – dok ti je dano – ne primaš s ljubavlju. Uzalud svi tvoji prigovori ako propuštaš obogaćivati ovaj svijet obasjavajući svojim osmijehom lica onih koje susrećeš.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.