ZAHVALJIVANJE I BLAGOSLIVLJANJE
Kroz godine najčešće nadođe tišina. Potreba za riječima posustane. S onima s kojima se dobro razumije, čovjek s vremenom nauči sporazumijevati se na tolike načine kojima riječi nisu potrebne. S onima s kojima se ne razumije, riječi sve manje mogu pomoći. Tišina, pak, ima moć zaliječiti rane. Uz to, nažalost, umije – gotovo bez napora – porušiti krhke mostove i provaliju koja se produbljivala tijekom godina učiniti teško prelaznom.
Nastani li se u tišini mir, čovjek je na trajnom dobitku. Jer mir otkriva i čuva sklad koji se udomaćuje u svemu, uvodi u životni tok koji nalazi dobro ušće. I čovjek zna da je dobro biti. Da je dobro što je mogao proći svojim putovima. I da putovi pred njim, i kada se čine oskudnima, donose nova ispunjenja.
Čovjeku uronjenu u tišinu, u mir, razotkrivaju se brojni – čak nebrojeni – razlozi zahvalnosti. Zahvalnost postaje njegov način življenja, njegov odgovor na sva bitna pitanja, čak toliko da zahvalnost prekriva potrebu za pitanjima. Zahvalnost – sve do potresenosti – za neizrecive životne blizine i nježnosti.
Iz toga, pak, niče snažan – i sve snažniji – poticaj za blagoslivljanje. Blagoslovom obuhvatiti – i prožeti – svaki dan. I sav život. Blagoslovom dočekivati, blagoslovom pratiti, blagoslovom ispraćati svoje voljene. Blagoslovom ih se spominjati.
Kada čovjek zamakne u životnoj dobi, divno je ako shvati i iskusi da je blagoslov temelj života: i s ljudima i s Bogom. Da s njim sve počinje, da u njemu sve biva moguće, sve dozrijeva i ispunja se. Ima ih koji potkraj svojih dana – pa i mnogo prije – postanu blagoslov za znane i neznane, za sve koje svojim životom dotiču, pa i za život sam.
I kad posve onemoća, čovjek je u prilici blagoslivljati. Mada se može činiti da je blagoslov ono posljednje što čovjek može dati životu, blagoslov je ono najljepše i najsnažnije čime izriče svoju ljudskost.
Autor: Stjepan Lice, rujan 2019.