Izazovi biogenetskog inženjerstva i s njime povezana pitanja

(usp. Direktorij 57.)

 

U novije vrijeme sve veći izazov ljudskom životu nameću dostignuća biogenetičkog inženjerstva, jer različitim postupcima čovjek danas može zahvaćati u procese razvoja ne samo da bi pomogao, nego i da njima manipulira. Crkva cijeni dostignuća suvremene znanosti ako su čovjekovo pomagalo u promicanju njegovog cjelovitog razvoja i za opću korist ljudskog napretka. No znanost i tehnika također zahtijevaju po svojem unutrašnjem smislu bezuvjetno poštivanje temeljnih mjerila ćudorednosti, posebice s obzirom na ljudski život i njegove početke. Ti su kriteriji: poštivanje, obrana i promicanje čovjeka, ponajviše njegovoga temeljnog prava na život, te njegovog dostojanstva kao osobe obdarene duhovnom dušom.1

1 Usp. DnV, Uvod.

 

U tom smislu različite tehnike umjetne oplodnje, koje izgledaju kao da se stavljaju na službu životu i koje se prakticiraju ne malo puta s tom nakanom, u stvari otvaraju vrata novim napadima na život. Osim toga što takve tehnike rađanje odvajaju od konteksta potpuno ljudskog bračnog čina, one bilježe i visok postotak neuspjeha. Problematično je i to što redovito "biva proizveden veći broj zametaka od potrebnog za unošenje u krilo žene i ti takozvani ‘prekobrojni zameci' bivaju zatim ugušeni za istraživanja koja pod izgovorom znanstvenog ili liječničkog napretka u stvari svode ljudski život na jednostavan ‘biološki materijal' s kojim se može slobodno raspolagati."1 Stoga Crkva smatra nedopuštenim svaki oblik umjetne oplodnje,2 kloniranja, eksperimentiranje na živim ljudskim zamecima, osim ukoliko je terapeutske naravi i predviđa se da im to neće naškoditi; proizvodnju i korištenje matičnih stanica ljudskog zametka, zaleđivanje zametaka, pokušaje zahvaćanja u kromosomsku ili genetičku baštinu u svrhu proizvodnje ljudskih bića odabranih prema spolu ili drugim unaprijed određenim svojstvima, itd.3 Postupci prenatalne dijagnoze su dopušteni ukoliko se vrše zbog otkrivanja eventualnih lijekova potrebnih još nerođenom djetetu, ali postaju nedopušteni ako su prilika da se predloži ili izvrši pobačaj.

Crkva razumije naravnu želju supružnika da žele imati dijete. Ipak, 'pravo na dijete', u strogom smislu, bilo bi suprotno dostojanstvu i naravi braka. Dijete, naime, nije nešto što se duguje i ne može se promatrati kao predmet vlasništva: dijete je dar, najdragocjeniji i najnezasluženiji dar braka i živo svjedočanstvo uzajamnog darivanja njegovih roditelja. Stoga dijete ima pravo biti plod specifičnog čina bračne ljubavi svojih roditelja i ima pravo biti poštivano kao osoba od časa svojega začeća.4

1 EV, 14.
2 Usp. DnV, II.
3 Usp. DnV, I.
4 Usp. DnV, II.8.

:: Popis kratica