Obitelji u teškoæama: Obitelji s djecom s teškoæama u razvoju

 

U specifiènoj se situaciji nalaze obitelji s djecom ili osobama s posebnim potrebama. U takvim sluèajevima moguæe je da društvena i crkvena zajednica ne pokažu dovoljno sluha i razumijevanja za potrebe takvih obitelji, ili da se same te obitelji zatvore u sebe nerijetko se meðusobno optužujuæi i narušavajuæi odnose. Ako igdje, crkvene zajednice u svom redovitom djelovanju mogu i trebaju oèitovati svoju diakonalnu dimenziju, onda je to upravo u odnosu prema takvim obiteljima i osobama u svojoj sredini. Crkvena bi zajednica na razlièitim svojim razinama trebala ustrojiti posebne strukture i angažirati profesionalno i volonterski osobe za skrb o takvim osobama i obiteljima.

 

U posebnoj se situaciji nalaze obitelji s djecom ili osobama s posebnim potrebama. U takvim posebnim sluèajevima moguæe je da društvena i crkvena zajednica ne pokažu dovoljno sluha i razumijevanja za potrebe takvih obitelji, ili da se same te obitelji zatvore u sebe. Neke od tih obitelji, osobito one bez snažnije vjere, su jako pogoðene 'teretom' hendikepa svoje djece. Tek postupno dolaze do spoznaje da je ovakvo dijete u biti dar i da im prihvaæanje toga dara donosi životnu mudrost i radost života. Neprihvaæanje djeteta s teškoæama u razvoju dodatno optereæuje i partnerske odnose muža i žene, te cjelokupni obiteljski život. Nerijetko dolazi do meðusobnog optuživanja te do optereæenja i rodbinskih odnosa. Katkad se roditelji s djecom s teškoæama u razvoju stide pokazati s djecom u javnosti. Pate, jer primjeæuju da vršnjaci ne prihvaæaju njihovu djecu. Takve su obitelji optereæene i veæim materijalnim poteškoæama, jer njihova djeca iziskuju veæa materijalna sredstva. Zbog materijalnih teškoæa mnoga su takva djeca primorana nakon osnovne škole ostati kod kuæe, jer im roditelji ne mogu priuštiti daljnje obrazovanje i osposobljavanje koje bi im omoguæilo dostojanstveniji život. Brinu se i o buduænosti svoje djece nakon vlastite smrti.

Potrebno je imati u vidu i svu kompleksnost i razlièitost takvih situacija: slijepi, malovidni, (gluho)nijemi, mentalno retardirani, osobe s tjelesnim ošteæenjem, osobe s posttraumatskim sindromom, i drugi. Valja imati na umu da se u takvim posebnim situacijama nalazi èak oko 10% stanovništva. Sve to zahtijeva da kršæanska zajednica ozbiljno shvati potrebe takvih obitelji te da im pomogne na njima prilagoðen naèin. Na tom planu crkveno je djelovanje do sada, nažalost, bilo više simbolièno nego stvarno. Valja istodobno istaknuti organiziraniji i hvalevrijedan rad društvenih institucija koje službeno skrbe za takve osobe i obitelji. Istodobno, ako igdje, crkvene zajednice u svom redovitom djelovanju mogu i trebaju oèitovati svoju diakonalnu dimenziju, onda je to upravo u odnosu prema takvim obiteljima i osobama u svojoj sredini.

Crkvena bi zajednica na razlièitim svojim razinama trebala ustrojiti posebne strukture i angažirati profesionalno i volonterski osobe za skrb o takvim osobama i obiteljima. Uz prikupljanje relevantnih podataka, potrebno je uspostaviti kontakte s društvenim institucijama koje skrbe o takvim osobama i promicati komplementarne oblike rada. I crkvena æe zajednica morati izdvojiti potrebno osoblje te ga posebno struèno formirati za razlièite oblike evanðeoskog navještaja i rada s takvim osobama.