Pastoralna skrb za obitelj u vremenu raðanja i odgoja djece: U službi života

(usp. Direktorij, 52.)

 

U promicanju kulture života Crkva želi podsjetiti supružnike da je njihova braèna zajednica zapravo zajednica ljubavi u kojoj oni - koji više nisu dvoje nego jedno tijelo - trebaju biti otvoreni prema životu. Otvorenost prema životu podrazumijeva odgovorno roditeljstvo u razumijevanju obilježja i naravi same braène ljubavi koja je ljudska, posvemašnja, vjerna, iskljuèiva i plodna. Pri tome kršæanski supružnici moraju voditi raèuna o neraskidivoj vezi izmeðu dvojakog smisla braènog èina: smisla sjedinjenja i smisla raðanja, pa ih je potrebno dostatno pouèiti da bi se u radosti i ljubavi mogli služiti prirodnom regulacijom plodnosti. Nadasve, supružnici trebaju biti utvrðeni glede neprocjenjive vrijednosti i bogatstva ljudskog života, treba im pomoæi kako bi se potrudili od svoje obitelji naèiniti svetište života. Crkva želi radosno naviještati da je ljudski život najveæi i najèudesniji Božji dar, jer živo vjeruje da je ljudski život, pa i kad je slabašan i muèan, uvijek velièanstven dar Božje dobrote. Crkva se osjeæa pozvanom promicati i braniti ljudski život na svaki naèin i to ljudski život u bilo kojem obliku i stadiju.

 

U promicanju kulture života Crkva želi podsjetiti supružnike da je njihova braèna zajednica zapravo zajednica ljubavi u kojoj oni - koji više nisu dvoje nego jedno tijelo - trebaju biti otvoreni prema životu. Naime, prava narav braène ljubavi otkriva nam se ponajviše ako je gledamo u njezinu vrhovnom izvoru - Bogu, koji je ljubav. Stoga, uzajamnim samodarivanjem, koje je njima vlastito i iskljuèivo, supružnici teže za takvim zajedništvom osoba kojim se meðusobno usavršavaju da suraðuju s Bogom u raðanju i odgajanju novih života. Njihovo posebno sjedinjavanje i prenošenje života vlastiti su zadaci braène svetosti.1 U tom svjetlu jasno nam se pokazuju obilježja i narav same braène ljubavi koja je ljudska, posvemašnja, vjerna, iskljuèiva i plodna ljubav.2 Njihova je ljubav, naime, nužno plodna, baš kao što je i Bog plodan u svojoj stvoriteljskoj ljubavi u kojoj je stvorio svijet i èovjeka. "Brak i braèna ljubav po svojoj su naravi usmjereni na raðanje i odgoj potomstva. Djeca su, bez sumnje, najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja".3 Stoga supružnici trebaju biti utvrðeni glede neprocjenjive vrijednosti i bogatstva ljudskog života, treba im pomoæi kako bi se potrudili od svoje obitelji naèiniti svetište života. U ljudskom oèinstvu i majèinstvu Bog Stvoritelj nazoèan je drukèije nego u ikojemu drugom raðanju na zemlji.4

Otvorenost prema životu podrazumijeva odgovorno roditeljstvo. U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supružnici znaju da su suradnici stvoriteljske ljubavi Trojedinoga Boga i na neki naèin njezini tumaèi. "Stoga æe ispuniti svoju zadaæu s ljudskom i kršæanskom odgovornošæu i s pouèljivim poštovanjem prema Bogu; sporazumno æe zajednièkim nastojanjem stvoriti ispravan sud imajuæi pred oèima svoje osobno dobro i dobro veæ roðene djece ili djece za koju predviðaju da æe se još roditi; prosudit æe materijalne i duhovne prilike svoga stanja; vodit æe, na kraju, raèuna o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve."5 U konaènici, supružnici æe taj sud, kada i koliko æe djece raðati, donijeti pred Bogom, svjesni da u naèinu svog postupanja ne mogu postupati samovoljno, nego su uvijek obavezni slijediti svoju savjest koju treba uskladiti s Božjim zakonom u ispravnom redoslijedu vrednota.6 Pri tome moraju voditi raèuna o neraskidivoj vezi izmeðu dvojakog smisla braènog èina: smisla sjedinjenja i smisla raðanja. Naime, Crkva uèi da je potrebno da svaki braèni èin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje ljudskoga života.7 Pri tome Crkva i dalje smatra da je jedini prihvatljivi naèin planiranja zaèeæa upravo prirodni naèin planiranja, kojim se ne narušava iskonski naum Božji o èovjeku, i koji u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema zadaæi roditeljstva, na koju je èovjek pozvan. U tome je smislu, naravno, potrebno dostatno pouèiti kršæanske supružnike da bi se u radosti i ljubavi mogli služiti reèenim prirodnim planiranjem zaèeæa, što je, meðu ostalim, zadaæa svekolikog obiteljskog pastorala putem obiteljskih savjetovališta, obiteljskih susreta, prigodnih teèajeva, itd.

Nadalje, Crkva je uvijek nauèavala unutrašnju zloæu sprjeèavanja zaèeæa, što znaèi svakog braènog èina koji se namjerno èini besplodnim. "Spreèavanje zaèeæa teško se protivi braènoj èistoæi, protivno je dobru prenošenja života (braènoj plodnosti), i uzajamnom darivanju braènih drugova (braènom sjedinjenju), povreðuje pravu ljubav i nijeèe vrhovnu ulogu u prenošenju ljudskog života."8 Stoga, kada supružnici traže pomoæ u kontracepciji, dijele dva temeljna znaèenja koja je Bog upisao u biæe muškarca i žene i u dinamizam njihova spolnog zajedništva te se oni "ponašaju kao ‘suci' Božjeg nauma te ‘manipuliraju' i ponizuju ljudsku spolnost, a s njome, svoju vlastitu osobu i osobu svoga braènog druga, kvareæi vrijednost njihovog ‘posvemašnjeg' darivanja."9

Crkva želi radosno naviještati da je ljudski život najveæi i najèudesniji Božji dar, jer èovjek nije roðen samo od puti, nego i od Duha, što znaèi da - jednom roðen po tijelu i preporoðen u Duhu - živi kroza svu vjeènost. Stoga, koliko god se èovjeèanstvo trudilo oko svekolikog napretka i društvenog života i životnih uvjeta, Crkva vrednotu života želi promicati kao najveæi Božji dar. Ona, naime, "živo vjeruje da je ljudski život, pa i kad je slabašan i muèan, uvijek velièanstven dar Božje dobrote".10 Ljudski je život nešto sveto, buduæi da od samog svog poèetka zahtijeva stvaralaèki Božji zahvat.11 Naime, kada se iz braènog sjedinjenja raða novi èovjek, "on donosi sa sobom na svijet novu jedinstvenu sliku i sliènost samog Boga: u biologiju raðanja upisano je rodoslovlje osobe."12 Zato se Crkva osjeæa pozvanom da promièe i brani ljudski život na svaki naèin i to ljudski život u bilo kojem obliku i stadiju. Zbog toga Crkva odbacuje i osuðuje pobaèaj i sterilizaciju kao èine izravno protivne Božjem naumu i dostojanstvu života. Ona to odbacuje i osuðuje pogotovo kada ih promièu, provode ili podržavaju društvene institucije ili državne vlasti.13

1 Usp. FC, 56.
2 Usp. HV 9.
3 GS 50.
4 Usp. Pob, 9.
5 GS 50.
6 Usp. HV 10.
7 Usp. HV 11.12.
8 PAPINSKO VIJEÆE ZA OBITELJ, Priruènik za ispovjednike, str. 19.
9 FC, 32. Ipak, "uvijek važi naèelo, takoðer kada je rijeè o braènoj èistoæi, po kojem je bolje ostaviti pokornika u dobroj vjeri u sluèaju zablude zbog subjektivno nesavladivog neznanja, kada se predviða da pokornik, premda je usmjeren živjeti u okviru vjerskog života, ne bi promijenio svoje ponašanje, nego bi èak poèeo formalno griješiti" (PAPINSKO VIJEÆE ZA OBITELJ, Priruènik za ispovjednike, str. 26.). Meðutim, i u tim sluèajevima potrebno je nastojati, pomoæu molitve, što više približiti crkveni nauk i potaknuti vjernike na oblikovanje savjesti prema crkvenom nauku. Ipak ovo pravilo se ne može primijeniti na sluèajeve kada se primjenjuju sredstva sa pobaèajnim uèinkom. Usp. EV 74.
10 FC, 30.
11 Usp. EV 44.
12 Pob, 9.
13 Usp. EV 74.

:: Popis kratica