Pastoralna skrb za obitelj u vremenu rađanja i odgoja djece: U službi života

(usp. Direktorij, 52.)

 

U promicanju kulture života Crkva želi podsjetiti supružnike da je njihova bračna zajednica zapravo zajednica ljubavi u kojoj oni - koji više nisu dvoje nego jedno tijelo - trebaju biti otvoreni prema životu. Otvorenost prema životu podrazumijeva odgovorno roditeljstvo u razumijevanju obilježja i naravi same bračne ljubavi koja je ljudska, posvemašnja, vjerna, isključiva i plodna. Pri tome kršćanski supružnici moraju voditi računa o neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja, pa ih je potrebno dostatno poučiti da bi se u radosti i ljubavi mogli služiti prirodnom regulacijom plodnosti. Nadasve, supružnici trebaju biti utvrđeni glede neprocjenjive vrijednosti i bogatstva ljudskog života, treba im pomoći kako bi se potrudili od svoje obitelji načiniti svetište života. Crkva želi radosno naviještati da je ljudski život najveći i najčudesniji Božji dar, jer živo vjeruje da je ljudski život, pa i kad je slabašan i mučan, uvijek veličanstven dar Božje dobrote. Crkva se osjeća pozvanom promicati i braniti ljudski život na svaki način i to ljudski život u bilo kojem obliku i stadiju.

 

U promicanju kulture života Crkva želi podsjetiti supružnike da je njihova bračna zajednica zapravo zajednica ljubavi u kojoj oni - koji više nisu dvoje nego jedno tijelo - trebaju biti otvoreni prema životu. Naime, prava narav bračne ljubavi otkriva nam se ponajviše ako je gledamo u njezinu vrhovnom izvoru - Bogu, koji je ljubav. Stoga, uzajamnim samodarivanjem, koje je njima vlastito i isključivo, supružnici teže za takvim zajedništvom osoba kojim se međusobno usavršavaju da surađuju s Bogom u rađanju i odgajanju novih života. Njihovo posebno sjedinjavanje i prenošenje života vlastiti su zadaci bračne svetosti.1 U tom svjetlu jasno nam se pokazuju obilježja i narav same bračne ljubavi koja je ljudska, posvemašnja, vjerna, isključiva i plodna ljubav.2 Njihova je ljubav, naime, nužno plodna, baš kao što je i Bog plodan u svojoj stvoriteljskoj ljubavi u kojoj je stvorio svijet i čovjeka. "Brak i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjereni na rađanje i odgoj potomstva. Djeca su, bez sumnje, najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja".3 Stoga supružnici trebaju biti utvrđeni glede neprocjenjive vrijednosti i bogatstva ljudskog života, treba im pomoći kako bi se potrudili od svoje obitelji načiniti svetište života. U ljudskom očinstvu i majčinstvu Bog Stvoritelj nazočan je drukčije nego u ikojemu drugom rađanju na zemlji.4

Otvorenost prema životu podrazumijeva odgovorno roditeljstvo. U toj dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njihovim svojstvenim poslanjem, supružnici znaju da su suradnici stvoriteljske ljubavi Trojedinoga Boga i na neki način njezini tumači. "Stoga će ispuniti svoju zadaću s ljudskom i kršćanskom odgovornošću i s poučljivim poštovanjem prema Bogu; sporazumno će zajedničkim nastojanjem stvoriti ispravan sud imajući pred očima svoje osobno dobro i dobro već rođene djece ili djece za koju predviđaju da će se još roditi; prosudit će materijalne i duhovne prilike svoga stanja; vodit će, na kraju, računa o dobru obiteljske zajednice, o potrebama vremenitog društva i same Crkve."5 U konačnici, supružnici će taj sud, kada i koliko će djece rađati, donijeti pred Bogom, svjesni da u načinu svog postupanja ne mogu postupati samovoljno, nego su uvijek obavezni slijediti svoju savjest koju treba uskladiti s Božjim zakonom u ispravnom redoslijedu vrednota.6 Pri tome moraju voditi računa o neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Naime, Crkva uči da je potrebno da svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje ljudskoga života.7 Pri tome Crkva i dalje smatra da je jedini prihvatljivi način planiranja začeća upravo prirodni način planiranja, kojim se ne narušava iskonski naum Božji o čovjeku, i koji u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan. U tome je smislu, naravno, potrebno dostatno poučiti kršćanske supružnike da bi se u radosti i ljubavi mogli služiti rečenim prirodnim planiranjem začeća, što je, među ostalim, zadaća svekolikog obiteljskog pastorala putem obiteljskih savjetovališta, obiteljskih susreta, prigodnih tečajeva, itd.

Nadalje, Crkva je uvijek naučavala unutrašnju zloću sprječavanja začeća, što znači svakog bračnog čina koji se namjerno čini besplodnim. "Sprečavanje začeća teško se protivi bračnoj čistoći, protivno je dobru prenošenja života (bračnoj plodnosti), i uzajamnom darivanju bračnih drugova (bračnom sjedinjenju), povređuje pravu ljubav i niječe vrhovnu ulogu u prenošenju ljudskog života."8 Stoga, kada supružnici traže pomoć u kontracepciji, dijele dva temeljna značenja koja je Bog upisao u biće muškarca i žene i u dinamizam njihova spolnog zajedništva te se oni "ponašaju kao ‘suci' Božjeg nauma te ‘manipuliraju' i ponizuju ljudsku spolnost, a s njome, svoju vlastitu osobu i osobu svoga bračnog druga, kvareći vrijednost njihovog ‘posvemašnjeg' darivanja."9

Crkva želi radosno naviještati da je ljudski život najveći i najčudesniji Božji dar, jer čovjek nije rođen samo od puti, nego i od Duha, što znači da - jednom rođen po tijelu i preporođen u Duhu - živi kroza svu vječnost. Stoga, koliko god se čovječanstvo trudilo oko svekolikog napretka i društvenog života i životnih uvjeta, Crkva vrednotu života želi promicati kao najveći Božji dar. Ona, naime, "živo vjeruje da je ljudski život, pa i kad je slabašan i mučan, uvijek veličanstven dar Božje dobrote".10 Ljudski je život nešto sveto, budući da od samog svog početka zahtijeva stvaralački Božji zahvat.11 Naime, kada se iz bračnog sjedinjenja rađa novi čovjek, "on donosi sa sobom na svijet novu jedinstvenu sliku i sličnost samog Boga: u biologiju rađanja upisano je rodoslovlje osobe."12 Zato se Crkva osjeća pozvanom da promiče i brani ljudski život na svaki način i to ljudski život u bilo kojem obliku i stadiju. Zbog toga Crkva odbacuje i osuđuje pobačaj i sterilizaciju kao čine izravno protivne Božjem naumu i dostojanstvu života. Ona to odbacuje i osuđuje pogotovo kada ih promiču, provode ili podržavaju društvene institucije ili državne vlasti.13

1 Usp. FC, 56.
2 Usp. HV 9.
3 GS 50.
4 Usp. Pob, 9.
5 GS 50.
6 Usp. HV 10.
7 Usp. HV 11.12.
8 PAPINSKO VIJEĆE ZA OBITELJ, Priručnik za ispovjednike, str. 19.
9 FC, 32. Ipak, "uvijek važi načelo, također kada je riječ o bračnoj čistoći, po kojem je bolje ostaviti pokornika u dobroj vjeri u slučaju zablude zbog subjektivno nesavladivog neznanja, kada se predviđa da pokornik, premda je usmjeren živjeti u okviru vjerskog života, ne bi promijenio svoje ponašanje, nego bi čak počeo formalno griješiti" (PAPINSKO VIJEĆE ZA OBITELJ, Priručnik za ispovjednike, str. 26.). Međutim, i u tim slučajevima potrebno je nastojati, pomoću molitve, što više približiti crkveni nauk i potaknuti vjernike na oblikovanje savjesti prema crkvenom nauku. Ipak ovo pravilo se ne može primijeniti na slučajeve kada se primjenjuju sredstva sa pobačajnim učinkom. Usp. EV 74.
10 FC, 30.
11 Usp. EV 44.
12 Pob, 9.
13 Usp. EV 74.

:: Popis kratica