Važnost, ciljevi, sadržaj i odgovornost za posliježenidbeni pastoral

(usp. Direktorij, 50.)

 

Velika je važnost posliježenidbenog pastorala buduæi da su po svojoj naravi braèni drugovi pozvani na trajni rast u sakramentalnoj milosti i, zajedno sa svojom djecom, na razvoj svih dimenzija 'kuæne Crkve'. Osnovni cilj posliježenidbenog pastorala jest pomoæ braènim drugovima i obiteljima da rastu u kvaliteti vlastite ljubavi. Nadalje, cilj pastoralnog djelovanja Crkve jest i skrb oko svekolikog napretka braènog i obiteljskog zajedništva. Osnovni sadržaj obiteljskog pastorala jest pomoæ supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih poseban Božji poziv i posebno Božje poslanje u svijetu i u Crkvi. Zadaæa je Crkve skrbiti za svekolik boljitak braka i obitelji. Briga za brak i obitelj, naravno, neæe biti samo zadaæa biskupa, prezbitera, ðakona, redovnika i redovnica, nego i svih èlanova Crkve, a na osobit naèin kršæanskih braènih drugova.

 

Važnost posliježenidbenog pastorala. Po svojoj naravi braèni su drugovi pozvani na trajni rast u sakramentalnoj milosti i, zajedno sa svojom djecom, na razvoj svih dimenzija 'kuæne Crkve'. Za kršæanske braène drugove i njihovu djecu to je Duhom nadahnuti poziv na hod koji se ucjepljuje u hodoèašæenje cijele Crkve prema ostvarenju kraljevstva Božjega. Razumljive su stoga odgovornost i zadaæa Crkve da prati braène drugove i obitelji 'korak po korak' na putu sazrijevanja "do mjere uzrasta punine Kristove" (Ef 4,13) u potpunom Trojstvenom zajedništvu kuæe Oèeve.1 Pri tom svaka biskupija uzima u obzir veæ postojeæe oblike rada s obiteljima, vrednuje svoja dosadašnja pozitivna iskustva, odreðuje prioritete i planira daljnji sustavni rad.

 

Ciljevi posliježenidbenog pastorala. Osnovni cilj posliježenidbenog pastorala jest pomoæ braènim drugovima i obiteljima da rastu u kvaliteti vlastite ljubavi. Naime, "kao što bez ljubavi obitelj nije zajedništvo osoba, tako bez ljubavi obitelj ne može živjeti, rasti niti se usavršavati kao zajednica osoba".2 Štoviše, ta je ljubav od Boga: "ženidba krštenika postaje stvarni simbol novog i vjeènog saveza, zapeèaæena u Kristovoj krvi. Duh, što ga Gospodin izlijeva, daje im novo srce te muža i ženu èine sposobnima da se ljube, kao što nas je Krist ljubio".3 Nadalje, cilj pastoralnog djelovanja Crkve jest i skrb oko svekolikog napretka braènog i obiteljskog zajedništva: "Duh Sveti izliven u sakramentalnom slavlju pruža kršæanskim supruzima dar novog zajedništva, zajedništva koje je živa i stvarna slika onoga sasvim osobitog jedinstva koje nevidljivu Crkvu èini otajstvenim Kristovim tijelom".4 Napokon, Crkva se takoðer mora posebno truditi da mlade obitelji odgoji da "odgovorno žive svoju braènu ljubav s obzirom na njezine zahtjeve zajedništva i služenja životu kao i da usklade prisnost obiteljskog života s odgovornom zadaæom koju svi imaju u izgradnji Crkve i ljudskog društva. Kada doðu djeca i braèni par postane u punom i posebnom smislu rijeèi obitelj, Crkva nek i dalje bude uz roditelje te im pomaže da prihvate svoju djecu i vole ih kao dar primljen od Gospodina života: neka rado preuzme napor da im služi u njihovu ljudskom i kršæanskom rastu".5

Sadržaji posliježenidbenog pastorala. U svojem redovitom pastoralu Crkva smatra prvotnim upravo pastoral obitelji. Osnovni sadržaj obiteljskog pastorala jest pomoæ supruzima i obiteljima da razvijaju svijest o tome da su brak i obitelj za njih posebni Božji poziv i posebno Božje poslanje u svijetu i u Crkvi, te da oni, svjedoèeæi vjernost evanðelja u stanju u kojem se nalaze, izgraðuju civilizaciju ljubavi i tako pridonose rastu kraljevstva Božjega. Braèni i obiteljski život jest poziv i zvanje u Crkvi i u svijetu, poziv i zvanje kojim supruzi i cijele obitelji svjedoèe Krista uskrslog prema Gospodinovoj rijeèi: "Vi ste tomu svjedoci" (Lk 24,48; usp. Dj 1,8)

Odgovornost za posliježenidbeni pastoral. Zadaæa je Crkve skrbiti za svekolik boljitak braka i obitelji. Naime, i brak i obitelj živo su tkivo tijela Crkve i ljudskoga društva. Briga za brak i obitelj stoga, naravno, neæe biti samo zadaæa biskupa, prezbitera, ðakona, redovnika i redovnica, nego i svih èlanova Crkve, a na osobit naèin kršæanskih braènih drugova. Koliko Crkva, naime, u svom djelovanju pruža braènim drugovima i obiteljima, toliko onda može pred njih stavljati i odreðene zadatke i zahtjeve. U toj istoj mjeri može oèekivati i njihovo ostvarivanje. Jer, èovjek sa svim svojim radostima i nadama, tjeskobama i žalostima jest briga Crkve.6 Stoga "svaka mjesna Crkva, posebno svaka župna zajednica, mora postati svjesna milosti i odgovornosti što je primila od Gospodina s obzirom na promicanje pastorala obitelji. Svaki oblik organskog pastorala, nalazio se na bilo kojoj razini, nikada ne može zaobiæi pastoral obitelji".7

1 Usp. FC, 65.
2 FC, 18.
3 FC, 13.
4 FC, 19.
5 FC, 69.
6 Usp. GS 1; RH, 14.
7 FC, 70; Usp. SVETI ZBOR ZA KLERIKE, Opæi katehetski direktorij, KS, Zagreb, 1972., 20; KONGREGACIJA ZA KLER, Opæi direktorij za katehezu, KS-Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb, 2000., 172-176.

:: Popis kratica